Dan žena i ove godine me doveo u nedoumicu. Slaviti ga ili ne, u posljednjih petnaestak godina pita se većina žena u Hrvatskoj. Jer Dan žena se po nekim izvorima odnosi samo na neke tamo jugonostalgične žene koje sanjaju o tamo nekoj Jugi, zato smo za naše žene sa zapada uveli Valentinovo. Ali neke žene su se pobunile. Pa nismo mi blesave. Jer, Dan žena se odnosi baš na sve žene. Jedina predispozicija koju trebaš zadovoljavati je taj da si žena i Dan žena je i tvoj dan.

Sjećam se kad sam bila mala taj dan mi je bio poseban. Pripremali smo predstave za mame u školama i vrtićima izrađivali čestitke, tata bi mami donio karanfile, ja i seka ljubičice , a tata bi nas sve skupa odveo na ručak. Ćevapi ili piknik nije bitno, važno je da se mama taj dan osjećala stvarno posebno. I to je u stvarnosti cijela srž proslave Dana žena.

 Jer iako je još davne 1910. godine konačno utemeljen Dan žena i dan danas, brojne žene svijeta moraju se boriti za svoja prava. Čitav niz udruga i asocijacija usrdno im pruža pomoć, pokušavajući im osigurati jednakost, ravnopravnost i osnaživanje. I dok su žene civiliziranijih zemalja svijeta dobile pravo glasa, one u siromašnijima čeka još puno posla. Posebnu bi priču mogle ispričati žene iz izoliranih i siromašnih zemalja, u kojem još uvijek vladaju barbarski zakoni muškog svijeta. Podređene, opterećene brutalnim običajima genitalnog osakaćivanja, spaljivane u slučaju neposluha, bičevane ili seksualno zlostavljane, tjerane u neželjeni ili dogovoreni brak, ili kao roba prodavane drugim osobama, te žene su još uvijek daleko od svijeta u kojem vladaju zakonski utemeljena prava jednakosti i ravnopravnosti spolova.

Nije ni kod nas ništa bolja situacija. Iako svi pričaju o ravnopravnosti spolova, naša zemlja je još uvijek patrijarhalna država. Veliki broj muškaraca ne može zamisliti ženu na ključnim pozicijama u tvrtkama, a žene se još uvijek kategoriziraju kao majke i domaćice ili poslovne žene feministkinje. Feministkinje su vam po muškim mjerilima neudane žene bez djece posvećene karijeri koje mrze muškarce, jer za naše uvijete biti žena i biti ambiciozna nije normalno.

Žene  još uvijek za iste poslove dobivaju manje plače od muškaraca, a ako ne daj bože trebaju ići na porodiljino u većini slučajeva dobivaju otkaz. Većina poslodavaca pri zapošljavanju ne gleda njezine preporuke, niti kvalifikacije, već im je prvo i osnovno pitanje koliko djece ispod tri godine imaju i da li namjeravaju još rađati. Jedna moja prijateljica iznervirana takvim pitanjima svom je poslodavcu rekla da je sterilna i što mislite da se dogodilo? Taj posao je odmah dobila. I onda se pitamo zašto nam je natalitet u padu. Najgore je što se žene u našoj državi, iako smo već debelo zakoračili u 21 stoljeće još uvijek susreću s prezirom sredine ako nisu u mogućnosti biti majke ili se ne žele sputavati bračnim okovima.

Na našem području još uvijek vlada mit o ženama kao pratiljama odlučnih muškaraca, muzama zbog kojih su stvarana antologijska djela, te njegovateljicama hrabrih pripadnika ratobornijeg spola. Te ideje i vizije muškog roda lagano su tijekom stoljeća "grickale" vizionarke odlučne volje, spremne na traženje svog mjesta u društvu. Zato je upravo Dan žena, 8. ožujka, koji se i dan danas slavi u velikom dijelu svijeta, odlična prigoda za prisjećanje na sve žene, koje još uvijek pod strogom i okrutnom paskom muške dominacije trpe raznorazna poniženja. Nije zgorega napomenuti kako su usprkos mnogim međunarodnim ugovorima što afirmiraju ljudska prava, djevojčice i žene puno češće od muškaraca siromašne, neishranjene i nepismene. Kalkulira se također i kako od ukupnog broja nepismenih osoba na svijetu, čak dvije trećine otpada na žene. Zato svim ženama od srca čestitam Međunarodni dan žena, zaslužile ste ga slaviti.